среда, 30. мај 2012.

Untitled :)

Posle nekoliko godina u krugovima ručno izrađenih modnih dodataka, ustanovila sam da su pravila prodaje ista kao pri svakoj drugoj vrsti trgovine. Mislim, mozemo slobodno da se lazemo kako je to drugačije. Nije. Tačno je da je proizvod drugačije vrste i to je sve.

Da bi ljudi čuli za vas, na trzištu koje je preplavljno handmade proizvodima, morate imati način da informacija dospe do njihovih očiju i ušiju. Dakle, naravno... opcija 1. - reklama. Najbolja reklama je plaćena reklama. U to računam i prodajne izlozbe.

 Ako nemate novčanih sredstava (a ko ih ima od nas?) da platite reklamu, onda prelazimo na opciju 2. Veze. Treba da poznajete ljude koji će vas reklamirati besplatno. Ja to nemam. U Sloveniji zivim vec 5 godina i naravno da nemam drugaricu od najbolje drugarice koja radi u novinama, na televiziji. Nemam druga fotografa koji će besplatno da mi slika nakit. Nemam sestru čiji momak ima studio za snimanje i moze da mi obezbedi besplatne modele. Dobiješ onoliko koliko platiš. Ni grama više! (Izvin'te što merim u gramima, to je profesionalna deformacija :))

Ako nemaš ni veze, onda (nazalost) moraš da predješ na opciju 3. Druzenje sa ljudima koji imaju veze. Da, tu se formiraju zatvoreni krugovi onih koji se pozivaju na kafe, na kovanje planova o promociji i prodaji, na "ja-tebi-ti-meni" , na prodajne izlozbe zatvorenog tipa. I verujte, niko vas neće pozvati zato što imate dobar i originalan proizvod.

Aha... informacija! Niko vam neće reći gde prodaje, kako doći do vlasnika galerije, gde je kupio kutijice... to je razumljivo. Ljudi se boje konkurencije. Informacije se ljubomorno čuvaju i dele se iskljucivo onima pod brojem 3. Ponekad.

Ne verujete? Zašto onda toliko handmade kiča, izrađenih početničkim tehnikama, u novinama, u svakoj galeriji? Zašto toliko autora, koji su poštovani i nagradjivani za dizajn u ozbiljnim dizajnerskim krugovima jednostavno nema na policama po centru grada, niti u medijima? A morali bi da budu tu.

Do sada, nekoliko sam puta bila intervjuisana ovde. Novinari su nekako naleteli na moj nakit i pozvali me. Kad ih pitam kako su dosli do mene, uvek kazu: sasvim slučajno. I onda, kada ti novinari odlaze iz moje radionice, pa me pitaju da preporučim druge kreativne ljude sa dobrim proizvodima, ja to i učinim. I to tako što zaista preporučim one čiji rad cenim. Ne zato sto mi je neko prijatelj, što pijem kafu sa njim, zato što imamo zajedničke interese. Nego zato sto smatram da je taj neko zaista dobar u onome što radi.

Smešno je to (i suludo!) što sam u poslednje dve godine više puta objavljivana u poznatim, stranim, dizajnerskim časopisima, dva puta nagrađena (upravo sam saznala da sam ušla medju finaliste na međunarodnom takmičenju  koji se jednom godišnje odrzava, jeeeee  :)). nego u domaćim novinama. Da li to ima nekog smisla? Kako je moguće da nikoga nije zanimala osoba koja putuje i prestavlja Sloveniju (i Srbiju, naravno) na medjunarodnim dogadjajima? Da li treba, zaista, u septembru, u Cirihu, gde sam pozvala da odrzim 45 minuta prezentaciju o mom radu na medjunarodnoj konferenciji, da zabranim da me predstave kao umetnicu koja dolazi iz Slovenije i koja je srpskog porekla? 

I da li je moguće da umesto nakita ozbiljnog dizajna, iza koga stoji kompletan proces i samostalna izrada od A do Š, na naslovnoj strani najčitanijeg domaćeg časopisa o modi osvane cvetna devojcica izradjena od das mase, čiju fotografiju ne bi objavili ni dečiji, strani časopisi "uradi sam"? 

Ne, nisu krivi potrošači. Nisu krivi ni ovi iz gore opisane grupe pod 1., 2. i 3. Mediji su odgovorni. Oni stvaraju model lepog i onoga što je IN. Koje obrazovanje imaju modni novinari danas? Da li je neko od njih istoričar, teoretičar umetnosti, modni kritičar, da li neko od njih ima zvanično obrazovanje na polju dizajna i umetnosti? Ne verujem. Novine ne zele da plate profesionalca koji će da napiše kritiku, predstavi nešto što zaista ima stila i smisla. Novinari su danas studenti ekonomije, devojke koje rade part-time u kozmetičkom salonu, prosečne osobe koje se usudjuju da svoj ukus promovišu kao model dobrog dizajna. I one koje će pisati o svojim najboljim drugaricama ili sestrama svog dečka, ili... ili onima koji će im nešto pokloniti. 

Otkud to znam? Pa tako što su me nekoliko puta zvali novinari koji rade za  veoma poseće sajtove i visoko tirazne novine, a čije su teme moda i dizajn i pitali da li zelim da me predstave. U zamenu su (i to vrlo otvoreno!) trazili komad mog nakita. Ili besplatan kurs za mlađu sestru. O, hvala... ne zelim! To je veoma, veoma ispod časti.

E, takvi "stručnjaci" za dizajn mogu da poseduju istu onu (gore pomenutu!) devojčicu od das mase. A moj nakit mogu da kupe ili, ukoliko nemaju novčanih sredstava -  da uzdišu za njim. Dakle, svaki članak koji o meni dospe u domaće i strane medije mozete da smatrate delom nekog entuziaste koji ne prepisuje od kolege iz susednog časopisa (halo efekat, da! I to postoji :)) 

Sada se verovatno pitate da li sam ogorčena i razočarana? Ne, apsolutno nisam. Ja sam svesno izabrala da budem ovo što jesam. Da moj rad bude ovo što jeste. I najzad, da moj zivot bude ovo sto jeste. Hvala bogu, sudbini, srećnim okolnostima, dobrom izboru, whatever... ne plaćam racune od svog posla i prodaje nakita. I dok je tako, mogu sebi da priuštim da radim za takmičenja, za inostrane porudzbine,  za ljude koji zaista cene ono što radim i koji znaju koliko je znanja i rada ulozeno.

 Ili da poklonim komad nakita devojčici koja se zaustavi ispred mog prodajnog mesta i broji svaki euro, pa tuzno ustanovi kako nema dovoljno i posle toga jos dva puta zastane pored da se divi. 

Njoj da. Novinarima, za reklamu - ne.

Za sada, skoncentrisana na ono gde mi se najviše isplati da se predstavim, a to svakako nije domaće trzište. A kada novinare amatere zamene profesionalci, prihvatiću i mogućnost da neko napiše kako Milica Bubanja pojma nema o dizajnu i kako njen nakit ne poseduje nijedan element dobrog ukusa. Do tada - sasvim sam zadovoljna time što ne pristajem na uslovljavanja onih koji su bezali sa časova istorije umetnosti u srednjoj školi.

Da ne zaboravim: HVALA od SRCA ljudima sa naših prostora koji su me našli sasvim slučajno i zaljubili se u moj nakit. Hvala i divnim ljudima sa Artisha, koji pokazuju interesovanje tamo gde nema publiciteta. Jer, ja onda znam da sam zaista dospela do cilja: do srca i osmeha ljudi.

Do sledećeg pisanja,
Milica 







6 коментара:

alcessa је рекао...

Manjka samo še, da končno začneš spet prodajati na Etsyju :-)), sploh to novo pisano keramiko. Dojadilo mi :-), da vsak mesec najmanj enkrat grem gledat, ali Milica prodaja kaj novega na Etsyju ... Tudi če ne bi takoj kaj kupila, komaj čakam, da vidim kaj novega od tebe. Pa menda ja nisem edina? (malce pretiravam, sori, ma res pogrešam tvoj shop)

jednababaroga је рекао...

jako lijep post. i istinit. Al svaka čast šta držiš do sebe. nakit je prekrasan.

Milica Bubanja је рекао...

Baba Rogo, hvala tebi sto si odvojila vreme da pročitaš ovo.

Alcessa, imela sem veliko narocilo in še en nakit za poroko. Vse to mi je uzelo veliko časa in energije. Potem delavnice... in zdaj, ko je lepo vreme, se mi ne da delat v zaprtem prostoru... ampak bo nekaj kmalu :) U bistvu, pisani izdelki so narejeni iz stekla.

Sandra Z је рекао...

Žalosna istina ... sve što si napisala. Ne znam da li će se u budućnosti nešto promijeniti, nadam se da da. Čestitam ti na ulasku u finale i držim fige :))
Lijep pozdrav.

alcessa је рекао...

No, saj, zaradi mene se ne rabiš sekirati :-) Tudi sama sem svoj šef in ko je lepo vreme, prav trpim, ker moram biti v pisarni, tako da te razumem, res.

Samo priložnost sem čakala, da ti povem, da bi z veseljem redno preverjala, kaj novega prodajaš (steklo, ne keramika, sori) - mogoče pa isto velja za tvoje druge oboževalke? In za nove?

Trenutno te redno čekiram na Etsyju in na Flickru. Letos imam No-Shopping year, do sedaj sem se ga držala, potem pa sem si prejšnji teden za nagrado (ker sem nekaj poslovnega dobro uredila in je bilo zelo stresno) kupila srebrne uhane z ametistom ... Letos proti koncu leta jih bom 40 in če ne bom bankrotirala, bi si mogoče tudi omislila kakšno darilo zase ... mogoče. In potem hodim k tebi in gledam, ti si pa na sončku :-) (kar je, kot že rečeno, veliko pametneje)

milanka је рекао...

Sjajan text...pronađoh se u svakoj rečenici :)...Draga Milice i u Crnoj Gori je identična situacija, većina novinara je diskutabilnog umjetnickog obrazovanja i oni u svojim časopisima predstavljaju uglavnom one koji kupuju repro na kilograme lijepe i sklapaju...rijetki se usude da intervju naprave sa ljudima koji prave svoja umjetnička djela "od a do š" što se kaže...ne radim sa silver clay, nego sa polymer clay, ali u obije vrste hobija proces izrade zna da potraje danima..Srdačan pozdrav :)