U septembru, suprug me je pozvao iz Madrida da mi kaže kako je upravo ispred Desigual prodavnice (a zna da je to jedna od mojih omiljenih marki i da se uvek žalim kako je u Ljubljani slab izbor!) i pita šta da mi kupi... onako sav ushićen, kaže da su sve žene sa kongresa u Desigualu. Rekla sam mu da mi da vremena da pogledam preko Interneta. I tako sam gledala i izabrala jedan lep kaputić za jesen. Pozvala sam ga i kad je odgovorio, u mojoj je glavi nešto prebacilo. Kao da je u momentu neka rotaciona sprava stala da se vrti i počela ponovo u suprotnom pravcu. Pitala sam ga "Ovaaaaaaj, ima li u blizini prodavnica art materijala, ja bih rolling mill". Rolling Mill je mašina koja je teška nekih četrdesetak kg :) Naravno da sam dobila kao odgovor jednu značajnu dramsku pauzu... nisam dobila rolling mill :)
Ali on je već naučio šta znaći živeti sa mnom, detetom koje stalno mora nešto da prčka i uveče izlazi iz radionice da bi nastavila da priča o tome kako je i šta radila, šta je puklo, šta je promašeno, a šta uspelo. Da mu donosi svaki novi komad nakita na procenu, iako se on razume u dizajn kao ja u motore sa unutrašnjim sagorevanjem :) Naučio je da toleriše moju narav kada dođu loši dani i kada iz mene ništa ne izlazi. Moje gunđanje kada nešto zaglavi na carini ili kada kasni isporuka. Izjave: "Evo, sad ću, samo ovo da uradim da mi ne ode iz glave..."
Uspeo je da "svari" situaciju kada sam ostavila na peći sa otvorenom rupom za ventilaciju preko noći plastičnu kutiju i otišla da spavam. Ujutru je pola stana bilo crno (rekla sam mu da je dobro u svemu tome što su se paučine obojile u crno pa sam konačno mogla da vidim koliko toga ima...) Preživeo je i kada sam ga naterala da isprobamo novi brener sa bocom kiseonika i gasa, pa je buknulo tako da se zapalila plastika u njegovoj ruci i jedva smo to ugasili :) Mislim da je zaslužio diplomu uspešno stečene osobine neizmerne tolerancije i razumevanja... i mislim da je red da mu kazem "Hvala!"
Izrada nakita je, može se reći, moja profesija poslednjih godina. Profesija koja uopšte nije unosna zato što je zarada srazmerna mojim potrebama za novim alatima i materijalima. Zato što su radoznalost i savlađivanje novih tehnika moja opsesija. Jedno 40 % alata čeka neko bolje vreme, kada dan bude trajao 48 sati. A ja se iskreno nadam da ću i to doživeti. Isto kao što neko ređa cipele koje jednom ili nijednom ne obuje pa onda izađu iz mode.
Objašnjavala sam drugarici, koja upravo kupuje nov plakar zato što više nema gde da stavi odeću i cipele kako treba da počne da se bavi nekim hobijem. Ona okreće glavu, gleda me sa osmehom u očima i kaže: "Pa da završim kao ti? Neka - hvala!" Meni je kupovina auta, cipela, garderobe nešto što ću staviti na sebe i prošetati... i šta sa tim? Ništa! Ja u tome više ne vidim svrhu kao što sam videla pre 10 - 15 godina. Novac trošim na nešto što ima dublji smisao za mene, na učenje, napredak. Dobro, moram priznati da ima tu i bačenog novca. Evo, konstatovala sam da su mi potrebne cipele za jesen, za ove kišne dane. I uredno sam otišla do hale A u BTC, gde sam "slučajno" prošla pored Levčka i tamo kupila sve i svašta za Pavla i naše kreativne igre, kao i brdo materijala za sebe, za koje uopšte nisam ni znala da su mi potrebni dok nisam otkrila da postoje :) Cipela sam se setila kad sam parkirala auto ispred zgrade.
Dobro, nije baš da idem pocepana i zarozana, ali se i dalje najbolje osećam u košuljama, majicama, ravnim cipelama i kargo pantalonama :) Nešto u čemu mogu da radim, a da mi bude udobno. Odeću kupujem onda kad otvorim plakar i sa uzdahom shvatim da nemam to što mi je potrebno. Onda odem i gledam za što kraće vreme da kupim što više toga sa spiska. Garderobu ne probam, mrzi me da se znojim po kabinama. Zato se polako tovare stvari koje mi ne stoje lepo, a ja nikako da nađem vremena da odem i da sve to ponovo isprobam i zamenim. Idem na masaže, kod kozmetičara i na dobru kremu ću uvek da dam novac. Radim sa hemikalilama, isparenjima i obrađujem metale, zato polažem računa na to da mi koža bude zdrava.
Ali svi ti troškovi su 10% u odnosu na ostalih 90% koji čine opsesivne šopinge meterijala i alata koji će mi... sigurno jedno zatrebati :) I znate šta? Jako sam srećna zbog toga. Ne pada mi na pamet da se menjam i uklapam u sliku "normalne" žene i "normalnih" interesovanja.
Potpuno sam sigurna da će se spisak ostalih hobi art kupoholičarki produžiti vašim komentarima.
Sada u krevet, ali prvo da otvorim ogroman paket koji je moj muž doneo iz Trsta, a tamo je stigao pravo iz Hobbylanda... prepun divnih iznenađenja :))