понедељак, 27. децембар 2010.

Srećni praznici

Znam da sam rekla da sam prethodnim radom zaključila 2011 godinu, ali eto, morala sam da izradim još jedan kompletić koji mi se motao po glavi. Da to nisam uradila, ne bi bilo baš sve potpuno i zaokruženo na pravi način :) 

Stariji sin svira električnu gitaru svaki dan, prema tome, okružena sam muzikom, to je sastavni i nezaobilazni deo moje svakodnevnice. Osim toga, ne mogu da zamislim dan bez glasne muzike, koja me razmrda, inspiriše, pa je normalno da iz muzike koju slušam dolazi i inspiracija.

Ovo je komplet koji to i izražava. Prsten sam konstruisala iz više delova, sastavljala tako da predtavlja jednu celinu i jednu priču sa koje god strane da se okrene. 

Zatim i medaljon, koji je tematski vezan za prsten:



Mnogo volim da izrađujem ovakav nakit, koji prica neke svoje priče i još više volim kada neko deo sebe nadje u njima:

 

Srećna Nova 2011. godina, mnogo lepih trenutaka sa voljenim ljudima i hvala svima koji su na svoj način učestovali u mom radu, pratili me i kritikovali kada je to bilo potrebno :) 

Vidimo se sledeće godine,
Milica

субота, 18. децембар 2010.

Snežni trenuci

Sinoć sam hodala po mom kraju. Ulična svetla prelomila su belinu tek napadalog snega kao da je neko prosuo najfinije kristale po stazi... u jednom prelepom trenutku, učinilo mi se da sam deo bajke, neke dimenzije gde ne postoje gravitacija, vreme, samo tišina koja natapa sva čula. Kada sam došla kući, morala sam ovu lepotu da ovekovečim. Sigurno da nisam uspela da dočaram lepotu trenutka, ali sam bar postigla to čudno svetlucanje. I stvarno, dok gledam ovaj medaljon, opet osetim pucketanje pod nogama :)


Ujedno, sa ovim medaljonom zaključujem 2010. godinu. Prošle sam godine bila do 31. decembra bila zatrpana poslom i kad je trebalo da se proslavi, bila sam premorena, sa podočnjacima, leđa su me bolela. Tada sam sebi obećala da mi se to sledeće godine neće dogoditi, da ću drugu polovinu decembra posvetiti odmoru, porodici i prijateljima. Imam još nekoliko porudzbina da zavrsim i dva prstena, ali već osećam kako napetost popušta. 

Pozdrav iz snegom pokrivene Ljubljane,

Milica

уторак, 14. децембар 2010.

Nešto najslađe :)

Sve je počelo tako što sam pravila jedan poseban poklon za posebnu bebu. Htela sam mami da poklonim nešto što ce sačuvati zauvek u srebru uspomene na njenu bebu, nešto što će moći da joj pokloni jednog dana kada bude porasla. Ja bih baš volela da su moji roditelji meni ovako nešto poklonili, čuvala bih to kao dragocenu uspomenu na moje detinjstvo. Dugo sam razmisljala sta bi to moglo da bude. Ideju sam dobila sa engleskih sajtova, gde je ovakav tip zapisa u srebru jako tražen. Zato sam je zamolila da mi posalje otiske stopala svoje devojcice...



...i ugravirala ih u srebro. Zar nisu preslatke? Malo mi je nedostajalo da pojedem ovo srce :)


Zatim sam odlučila da napravim za sebe jednu posebnu ogrlicu, sa otiskom prsta mog malog sina. Najlakše mi je bilo da utisnem prst direktno u srebrno, dok je u glinastom obliku, ali htela sam da napravim eksperiment koji bi dokazao da ulivanjem u kalup mogu da se ocrtaju fini detalji otiska prsta i tako ponudim ljudima koji zele da mi posalju poštom otisak prsta. Tako sam i uradila. Napravila sam probe sa čak deset različitih masa i sredstava za ulivanje i na kraju pronašla pravu kombinaciju.  


Najbolje je to što na ovakav način mogu da se ugraviraju ne samo otisci stopala i prsta, nego i celih šaka. Recimo, divno je preneti na srebro neki poseban dečiji crtež, datum rodjenja, u svim mogućim oblicima i veličinama. Oni se mogu nositi na narukvici, ogrici ili kao privezak za ključeve. S obzirom da sam prezadovoljna ovim što sam uradila, postaviću ovakav nakit u moju redovnu ponudu... samo da još smislim naziv za ovu kolekciju koju sam izradila, kao nikad do sada, sa toliko pozitivne energije i osećala neverovatnu povezanost sa svojim detinjstvom.

Nadam se da se i vama dopada.

Pozdrav,
Milica

четвртак, 9. децембар 2010.

Na ovaj dan...

Danas je prvi dan još jedne godine mog boravka na ovoj planeti. Utonula u uspomene mog detinjstva, sa osmehom na licu, upoređujem sebe pre tridesetak godina i svoje malo dete koje odrasta na potpuno nov način koji se trudim da prihvatim. Ali moram priznati da mi ponekad jako teško ide :) 

Zato bih volela da napišem svoje želje upućene dečacima koji rastu uz mene. 

Za njih želim da budu dobri ljudi. Koliko za sebe, toliko i za druge. Sa ovim iskustvom, zvanično im dozvoljavam sledeće i ako se oglušim, dozvoljavam im takođe da mi ovaj post prilože kao zvanični dokument uz ostale pritužbe :

Pravo da budu neposlušni
Isto tako, drugi imaju pravo da reaguju, da pokušaju da koriguju takvo ponašanje adekvatnim vaspitnim sredstvima.

Pravo da imaju i loše i dobre ocene. 
Moja deca ne moraju da bude najbolja da bi zaslužila moje divljenje i poštovanje. Ne moraju, ako ne žele, da se takmiče za ocene, povlastice, značke, pluseve, zvezdice, nalepnice, bla-bla- bla,  niti bilo kakve društvene potvrde njihovog talenta i vrednosti! Ne moraju da zadovoljne ni moje ni tudje standarde ako ne mogu ili prosto ne žele.

Pravo da kažu ono što misle, žele ili ako se ne slažu sa nečim.
Na meni je da ih naučim kako da reaguju, na koji način i da svojim rečima ne povrede, ne uvrede.


Pravo da budu besni!
I ne samo to! Da se uvek ponašaju u skladu sa svojim osećanjima. Sve bih više volela za svoju decu od toga da ih jednog dana gledam kao mlitave, sive prikaze, koje se ponasaju i rade stvari po automatizmu.

Da ponekad  zaborave da operi uveče uši, promene veš, da urade domaći zadatak, itd, itd... sve dok izuzetak ne postane pravilo, dozvoljavam i podržavam sve ono što ukazuje da su ljudska bića. 


Pored toga, izričito  zabranjujem:

Da se nerviraju zbog rezultata, ocena, i svih gore pomenutih obeležja uspeha koji bi trebalo da pokažu koliko je neko vredan. Ozbiljno: kada prvi put budem videla da moja deca grickaju nokte, da su tužna, zabrinuta, da su prestala da se smeju zbog ovakvih stvari, biću jako tužna i smatraću to svojim najvećim roditeljskim promašajem. To će značiti da sam ja kao roditelj žestoko promašila svoju misiju: da moje dete bude srećno, da izrasta u autentičnu, usklađenu i integrisanu osobu.

Da usvajaju tuđa misljenja, očekivanja, predstave o svetu, uspehu i vrednostima, bez potpunog razumevanja i iskrenog prihvatanja. Da se ponašaju, rade i reaguju zato što to radi Ana (lupam!) samo zato sto ona prima pohvale i aplauze publike. U redu je da usvajaju misljenja, u redu je da imaju uzor. Ali uzor kakav odgovara njihovom pravom JA.

Da sutra budu beskrajno pokorna stvorenja, koje pola dana provode razmisljajući kako da ne prekrše nijedno pravilo,  da im niko nista ne bi zamerio.  Umesto toga, učiću ih da poštuju pravila do određene mere da ne ispaštaju zbog propusta. Da ne povrede ili ne ugroze druge ljude, da se njegova prava završavaju tamo gde počinju prava drugog čoveka. Jednostavno, da budu dobri ljudi ne zato sto moraju, nego zato sto osećaju. Sva ostala pravila mogu slobodno da se  interpretiraju :)

Da se nerviraju zbog svojih grešaka. Usput obećavam da ćemo biti moj muz i ja bolji uzori u tome. Život je tu da bismo ga udahnuli punim plućima, da bismo ga uzeli i iskoristili na najlepši mogući način, a ne da bi nas stereotipno usisao u svoju dubinu, iz koje više nema povratka. Nažalost, i previše je ljudi koji tako žive :( Ne želim da moja deca budu jedni od njih.


Možda ovo izgleda kao  ideologija anarhije, dok u ušima odzvanjaju reči iz "Another brick in the wall" :) Hehehe...

Nije baš tako! Samo treba da se prihvati da postoji put između anarhije i slepila :)

Nije mogu da poreknem da  svako moderno uređenje, kako svet "napreduje", stvara sve više serijske proizvodnje. Buduće generacije će vse više ćutati, sve manje će postojati otpor. Neće biti dobri zato što im je dobrota u srcu, nego zato što su zastrašeni.  Biće zombirani igračkama, igricama, a kasnije i modernom tehnologijom, uljuljkani u prividno izobilje i još prividniju slobodu.

Da li vam je poznato da su ljudi današnjice psihički i emotivno rascepljeni u poražavajućem broju? Rascepili su se u onom trenutku kada su im očekivanja roditelja, nastavnika, komšija, prijatelja postala važnija od sopstvenih. U nekom trenutku zaborave šta ih cini srećnim osobama, zašto su došli na ovaj svet. Ili to nikada ni ne saznaju.  Kada su poceli da igraju ulogu koji su im dodalili drugi, autentičo JA su gurnuli toliko duboko da više nikad ne mogu da ga nađu. Pitajte tinejdzere kakve planove imaju za budućnost, šta očekuju od života i sta im je bitno. Čućete ili tajac ili prepisane stihove iz tuđe knjige poezije.

Zato najviše na ovom svetu želim da se moja deca svaki dan što više smeju, raduju... da svoj zivot i svoju buducnost vide u svom predivnom, jedinstvenom obliku. Osecati i živeti u skladu sa svojim osećanjima je jedino bitno u ovom zivotu. Sve ostalo su sitnice :)

Prijatan dan,
Milica

недеља, 5. децембар 2010.

Kako odrediti cene rukotvorinama

Oh, svi volimo novac, zar ne? On naše živote čini lagodnijim, materijale za rad dostupnijim... Na našim prostorima, razmena informacija i javno izražavanje mišljenja o cenama su dve top tabu teme, tako da sam dosta toga pročitala sa stranih blogova, gde se ovaj faktor obrađuje bez predrasuda. Ljudi rade za novac i toga se ne stide!

Očigledno vlada mišljenje da je sramota raditi ono u čemu uživamo i to nešto prodati po odgovarajućim cenama. Ili radiš iz ljubavi ili radiš zbog novca. Ni slučajno nije poželjno da se ova dva faktora ujedine :) I ovo ne pišem kao neko ko je prevladao ovaj problem. Ni slučajno! Još uvek mi formirenje cena predstavlja noćnu moru, jer Boze moj - neko će da kaže da sam preskupa i da to što radim nije dovoljno dobro. Naravno da će uvek biti onih kojima je nešto preskupo, makar prodavali po smešnim cenama! Ali mi nismo društvene ustanove koje se bave neprofitabilnim aktivnostima da bi svi bili srećni i zadovoljni, zar ne?

Došla sam do zaključka da treba da raščistimo neke stvari sa sobom:

1. Radimo isključivo iz hobija, ljubavi prema kreativnim izazovima i prodajemo to da bismo mogli da kupimo nov materijal za rad i da obradujemo naše bližnje lepim, unikatnim poklonima.

2. Radimo zbog svega onoga sto sam gore navela + očekujemo da zaradimo prodajom svojih rukotvorinama.

Ako radimo (ili se pravimo da radimo!) za opciju 1, tako razmisljamo i tako se predstavljamo, tako formiramo cene, a sanjarimo o opciji dva, onda definitivno usvajamo luzersku filosofiju, koja će nas okrenuti svemu onome što ne želimo. Ostajemo u proseku, među hobistima iz opcije 1 i sve je to lepo ako smo zadovoljni... ali pokušajmo da budemo iskreni prema sebi! Da li smo? 

Nije nam lako! Sa jedne strane se nalazimo na trzistu koje podcenjuje ručni rad i smatra da on iz nekog razloga mora da bude najpristupačniji, koje ne podržava samostalne umetnike, pa usvajamo moto: uraditi što brže, svesti upotrebu kvalitetnog materijala na minimum i prodati što brže i što pristupačnije. Iskreno i bez želje da povredim bilo koga, prestala sam da odlazim na prodajne izložbe u Srbiji. Nije mi prijatno da sedim pored nekoga ko svoje mindjuse prodaje za 250-300 dinara. Ne osećam se dobro, ne osećam da pripadam tom svetu. Ne zato što mislim da sam bolja, nego zato što mislim da taj neko spušta ispod svakog ljudski prihvatljivog nivoa svoj rad!  Sramota me je što neko svoju torbu, u koju je uložio sate rada, prodaje za 3000 din! Odmah računam: ulozio je 800 - 1000 din u materijal, novac za prezentaciju, za prodajno mesto... ispada da zaradjuje 1000 din za dva, tri sata rada! Ako je neko kupio materijal za 100 din i uštedeo na jeftinim dugmićima iz diskonta, tek onda nemam šta da tražim na takvom mestu. A nemate ni vi, koji svoj rad ozbiljno i odgovorno shvatate.

Još jedna totalno promašena marketinška logika je "Prodavaću jeftino dok se ne pročujem, posle ću dizati cene!" Kako ćete da se pročujete? Da vam kažem - tako niko nije svoj rad istakao kako dolikuje niti je postigao neki dugoročan cilj. Manimo se skromnosti! Skromnost i uspeh ne idu zajedno. Ona se ne ogleda u tome što ćemo svoj rad podceniti i prodavati jeftino da bismo proizvode učinili dostupnima širokim narodnim masama. Skromnost je nešto što čovek nosi u srcu i što se može izraziti na 1000 drugih načina. Skroman čovek nije onaj koji nipodaštava svoj rad. Još gore je kada znamo da to što radimo vredi, ali eto... želimo da ljudi uživaju u tome i prosto smo tako dobre duše da cemo spustiti cenu... to je čisto povladjivanje svom egu!

Da vas pitam: hoce li vam pekar, automehaničar, moler, parketar, doktor, advokat spustiti cenu zato što ćete mu se požaliti kako je, eto, veoma skup? Oni znaju koliko vredi njihovo znanje i nemaju problem sa time šta vi mislite o njihovim cenama. Pa zašto onda mi imamo taj problem?

Sa jedne strane, većina ljudi misle da je moj nakit skup i nemaju problem sa time da mi to otvoreno napišu - sa time sam se pomirila i uvek kazem da sigurno ima jeftinije, pa čak dam linkove sajtova koji prodaju srebro sa Tajlanda duplo jeftinije od mene. Sa druge strane, koleginice koje se bave izradom istog tipa nakita, uputile su mi apel da podignem cene. Sa treće strane (valjda postoji i treća strana?!), ja sam u jednoj od bivših SFRJ država i svesna sam gde se nalazim. Ni meni ni vama uopšte nije jednostavno kada treba da formiramo cene.

Na blogovima i sajtovima sam pročitala da se cene formiraju tako što se troškovi materijala, a to uključuje reklamu, promotivni materijal, najam prostova, itd... odmah pomnože sa dva pa se tome dodaju sati rada. Sat majstora automehaničara ovde, u Sloveniji, košta 35 eura. Skupo? Da, jeste. Ali zbog toga nećete parkirati auto i voziti se autobusom do sledeće sezone.  Mislite da umetnici u Americi, Kanadi, N. Zelandu, Evropi zbog toga što su skupi ne prodaju svoj nakit ili prodaju manje nego neko ko svoj sat rada ceni 5 eura? Netačno! I te kako prodaju! Oni su izabrali da doteraju svoje umeće do perfekcije, da koriste najbolje i najkvalitetnije materijale, umesto da spuste nivo svog rada da bi mogli da spuste cene. 

Jedino šta nas drži u ovoj suludoj situaciji je strah. Strah ko će šta da misli, strah da ništa nećemo prodati i da ćemo svoje stvari skupljati posle prodajne izložbe, dok će nas drugi izlagači gledati sa mešavinom saosećanja i razumevanja.
Uspešni ljudi se ne plaše. Ili, možda se plaše, ali uspevaju da se izbore sa time. Oni su hrabri, a samo hrabri uspevaju da ostvare svoje snove.